Uronite cantucci u vino, pričekajte barem pet sekundi da školski upiju tekućinu, a zatim uživajte u trijumfu okusa. Tako se uživa u remek-djelu, smatraju Talijani: polako i pažljivo…

Talijani svoju hranu i piće doživljavaju vrlo ozbiljno i ne toleriraju slobodnjake koji će naručiti kavu s mlijekom nakon podneva, prepoloviti špagete prije stavljanja u lonac s vrućom vodom ili pak staviti kečap na pizzu. Više o takvim gastronomskim grijesima u Italiji doznajte ovdje, a nađete li se na Čizmi, dobro je znati kako se pije vin santo, desertno vino koje je posebno omiljeno u Toskani – i često se poslužuje uz cantucci – mirisne male zalogaje od brašna, jaja, pinjola i badema.

Ta je talijanska poslastica stvorena za umakanje jer meka tekstura nije jedna od njezinih vrlina. Cantucci su tvrdi kako bi mogli što dulje trajati. Odlučite li ih jesti bez ičega, pripazite – osobito ako nemate dobre zube. Talijani ih tradicionalno vade iz vitrina, zajedno s čašama za vino nakon obroka, a oni koji ne piju alkohol cantucci umaču u jaku kavu ili biljni čaj.

Naime, oni koji ne uspijevaju usporiti i kušati hranu na talijanski način, brzopletim umakanjem pokvarit će sveto piće mrvicama i djelićima badema. Kao što svaki ponosni Toskanac može potvrditi, to je svojevrsno svetogrđe koje prisiljava gosta da pije vin santo pomiješan s nepoželjnim komadićima. Ako, međutim, poštujete i vino i kekse, vješto uronite cantucci u vino, pričekajte barem pet sekundi da školski upiju tekućinu, a zatim uživajte u trijumfu okusa. Tako se uživa u remek-djelu, smatraju Talijani: polako i pažljivo.

Jantarni napitak 

Vin santo (tal. sveto vino) je talijansko desertno vino koje se tradicionalno proizvodi u Toskani i to uglavnom od sorti kao što su trebbiano ili malvazija – i nije nužno slatko. Može biti i potpuno suho.To desertno vino karakterizira boja jantara, a na nosu i u ustima se osjete bademi, karamela i grožđice.

I cantucci potječu iz iste talijanske pokrajine, preciznije grada Prata. Neki smatraju da su još ranije nastali u Pisi, ali još se nije rodio tko bi svima udovoljio pa tako postoji više teorija o njihovom rođenju.
Kao što se često događa na Čizmi, gdje najpoznatija jela dolaze iz kuhinje siromašnih seljaka, svaki recept prenesen s generacije na generaciju nosi svoju malu varijaciju: osobni pečat, tajni sastojak, prstohvat nečeg posebnog što je baka dodala jer joj se tako htjelo.

Zbog toga neki ljudi rade cantucci s bagremovim medom, dok drugi biraju med od narančinog cvijeta, a postoje i obitelji koje vjeruju da pravi toskanski cantucci jednostavno ne mogu biti bez šećera. Neke će kuharice dodati više maslaca kako bi se dobila nešto mekša sredina, a druge će pak naglasiti njihovu rustikalnost dodavanjem grubljih, cijelih, neoljuštenih badema.

I slani i slatki 

I nektarno sveto vino ima svoju priču. U doba kada je crna smrt poharala Italiju u 14. stoljeću jedan dominikanski redovnik dijelio je vino žrtvama kuge, govoreći im da je to čudesni napitak, sveta tekućina. Prema toj su legendi nastala nagađanja o nazivu vina. Bilo kako bilo, vin santo je opojno vino orašastih aroma koje dugo traju u ustima – a s tvrdim, bademastim keksima stvara skladne senzacije.

No vin santo izvrsno ide i uz talijanske sireve i slane recepte. A zanimljivo je i da su cantucci najprije bili slani, a tek onda slatki. Prvotno su se radili od kruha i tostirali, a bademi su u recept ušli kasnije. Još kasnije, u 18. stoljeću dodan je med, koji ih je konačno pretvorio u desert. Šećer i med služili su i kao konzervansi, što im je omogućilo da prijeđu granice Italije.

U svakom slučaju, ponude li vam Talijani vin santo, smatrajte to činom dobrodošlice, ako ne i znakom prijateljstva. 

izvor: punkufer